RAZVOJ ŠKOLSTVA U ĐURĐENOVCU

Iz izvoda iz "Povijesti kuće i crkve Đurđenovac" vidljivo je sljedeće:

- 1888. godine Kraljevska i zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, svojim dopisom broj 13724 od 27. prosinca donio je odluku da se osnuje privatna pučka škola za naseobinu Đurđenovac. Škola je bila jednorazredna.

- 1909. godine ta škola dobiva pravo javnosti i za nju se počinje graditi zasebna zgrada.

Poslije sloma Austro-Ugarske monarhije izgrađena je školska zgrada na kat. Nastava je proširena na dvorazrednu, a 1921. godine na četverorazrednu.

- 1922. godine u istoj školskoj zgradi otvara se Šegrtska škola.

- 1924. godine otpočela je s radom Građanska škola. Iste se godine počelo i s gradnjom školske zgrade za Građansku školu.

OSNIVANJE ŠEGRTSKE ŠKOLE U ĐURĐENOVCU

Iz "Iskaza" o stanju šegrtske škole u Đurđenovcu za školsku 1922./1923. godinu vidljivo je da je šegrtska škola osnovana 21. prosinca 1921. godine, rješenjem broj 50949.

Iz postojeće dokumentacije o radu ove škole nije vidljivo koji su razlozi postojali i tko je bio inicijator za otvaranje škole. Međutim, prema pričanjima starijih radnika Drvnog industrijskog kombinata Đurđenovac, a i prema izvodima iz spomenice mjesnog župskog ureda, dade se zaključiti da je već tada Našička d.d. (1895. "Neuschloss-ova tvornica tanina i pilana d.d.; 1921. mijenja ime u "Našičko" d.d.; poslije ponovno mijenja ime u DIK Đurđenovac) samo u pogonima Đurđenovac imalo oko 2000 zaposlenih radnika.

Budući da se u Đurđenovcu uglavnom prerađivalo drvo na najsuvremenijim strojevima, dioničari nisu htjeli riskirati tako skupa postrojenja i povjeriti ih na rukovanje neukim i nestručnim radnicima.

Vodeći računa o ovome trenutku, dioničari su vjerojatno odlučili otvoriti stručnu školu kojom će si osigurati potrebni kvalificirani kadar. Ti radnici bit će sposobni uspješno rukovati proizvodnim sredstvima, bolje organizirati posao te iskoristiti same strojeve i drvnu masu.

• Školske 1922./1923. godine škola je imala dva razreda, a nastavu su izvodila dva učitelja i jedan vjeroučitelj. Nastava se održavala ponedjeljkom, petkom i nedjeljom, a škola se sastojala od višeg i nižeg odjela. Školsku je godinu završio ukupno 41 šegrt od 13 do 20 godina, i to 26 šegrta niži dio (1 bačvar, 4 bravara, 1 brijač, 6 krojača, 3 postolara, 10 stolara, 1 tokar) i 15 šegrta viši dio (8 bravara, 2 postolara, 4 stolara, 1 trgovac). Dužnost ravnatelja vršio je Ante Milošević.
•  Školske 1923./1924. godine školu je završilo 52 šegrta od 12 do 20 godina.

ŠKOLA S PRAKTIČNOM OBUKOM DIK-a ĐURĐENOVAC

             Školski odbor Škole za učenike u privredi Đurđenovac vodio je brigu o gradnji Industrijske škole u Đurđenovcu. Međutim, 1959. godine brigu o izgradnji te škole preuzima posebno imenovani Odbor za izgradnju škole, Narodni odbor općine i Drvno industrijski kombinat Đurđenovac.

             Investitor za gradnju Škole bio je Narodni odbor općine Đurđenovac. To se vidi po rješenju Komisije za reviziju projekta Narodnog odbora kotara Našice br. 04-7328/1-1959. od 23. siječnja 1960. godine.

            U prvotnim razradama projekta i obrazloženja vezanih za ishođenje potrebnih sredstava za izgradnju, trebala se sagraditi Centralna škola za učenike u privredi. Tek poslije rezolucije Savezne narodne skupštine, kojom se usmjerava stručno obrazovanje i izobrazba kvalificiranih radnika te uopće politika usavršavanja radnika na radnom mjestu u privrednim organizacijama, organi upravljanja i rukovođenja DIK-a više su se zainteresirali za formiranje obrazovne institucije u samom kombinatu. Naime, rezolucija je upućivala privredne organizacije na otvaranje tvorničkih centra za izobrazbu svojih radnika jer postojeće škole nisu mogle zadovoljiti potrebe privrednih organizacija u osposobljavanju KV i VK radnika.

            Rezultat rezolucije bila je živa aktivnost Kombinata na iznalaženju rješenja u saniranju vlastite nepovoljne kvalificirane strukture u pogledu stručnosti zaposlenih radnika. Na osnovi potreba kombinata i rezolucije upravni organi Kombinata donose odluku o formiranju Centra za izobrazbu radnika.

            Budući da je uskoro slijedila reforma društveno-političkih teritorijalnih organizacija (dokidanje općina i kotara), neminovno je došlo u pitanje i gradnja zgrade za Centralnu školu učenika u privredi. Naime, Narodni odbor općine Đurđenovac kao investitor u gradnji te škole također je dokinut. Trebalo je riješiti tko će preuzeti daljnje financiranje.

            S obzirom na stav organa upravljanja o otvaranju vlastitog Centra za izobrazbu, donesena je odluka da Kombinat preuzme daljnju brigu o financiranju i dogradnji već napola dovršene zgrade.

            Tako je kombinat riješio još jedan svoj problem koji je bio važan za realizaciju izobrazbe svojih radnika.

            Ukidanjem Narodnog odbora općine Đurđenovac došla je u pitanje i daljnja egzistencija Škole za učenike u privredi, ali Kombinat, kao zainteresirana organizacija, razmatra nastali problem i nastoji pronaći odgovarajuće rješenje.

            Daljnja egzistencija Škole za učenike u privredi došla je u pitanje i nakon sanitetskog pregleda iste od strane Sanitetskog inspektorata od 17. kolovoza 1959. godine. Sanitarni inspektor dao je rok za uklanjanje ovih nedostataka do 15. listopada 1959. godine. Ukoliko se ne poduzmu odgovarajuće mjere,  bit će zabranjena upotreba tih prostorija za nastavni rad.

            Kombinat je neposredno zainteresiran za postojanje stručne škole koja će osposobljavati mladi kvalificirani kadar, ali na suvremeniji, više industrijski način. S dosadašnjim načinom osposobljavanja zanatskih radnika Kombinat nije bio zadovoljan. Kombinat zahtijeva obrazovanje mladih kvalificiranih radnika čistih struka: drvno-prerađivačke, metalske i eventualno kemijske.

            Organi upravljanja i političke organizacije smatrale su da bi moguće ukidanje stručne škole u mjestu značio veliki gubitak za sam kombinat i njegove radnike. Za kombinat bi se to negativno odrazilo u obliku sigurnog povećanja protoka radnika, a za veći dio radnika to bi značilo da djeca mogu biti uglavnom samo manualni i stručno neosposobljeni radnici.

            Nakon svestranog razmatranja potreba, troškova vezanih za rad takve škole i posljedica koje bi uslijedile upravni organi kombinata donose odluku da će Kombinat biti osnivač ne samo Centra za izobrazbu nego i Industrijske škole, koja će organizacijski biti vezana uz Centar.

            Tim se potezom Kombinat svrstao među najnaprednija poduzeća tadašnje republike po pitanju odnosa privrede prema stručnom školstvu i sudjelovanju u troškovima tog školstva. Na taj je način opteretio sebe velikim troškovima te stvorio mogućnosti djeci radnika Kombinata da se osposobe za samostalan i ugodniji život u budućnosti.

            Sve troškove koji se odnose na održavanje zgrade, ogrjev, režije, osobne dohotke zaposlenih instruktora u centru, nagrade učenika, u duhu s pozitivnim propisima, snosi Kombinat.

            Narodni odbor općine Đurđenovac na osnovi predračuna koji je razradilo mjesno Građevinsko poduzeće Standard,  trebao  je osigurati 33, 782. 000 dinara za izgradnju jednokatne školske zgrade. Sve potrebne elaborate za tu zgradu načinio je ing. Jaromír Dubský iz Zagreba.

            Zgrada je osposobljena za nastavni rad u listopadu 1961. godine. U ljetnom razdoblju Kombinat, kao osnivač Industrijske škole, zatražio je od republičkih prosvjetnih organa dozvolu za početak rada i otvaranje takve škole u Đurđenovcu. Novootvorena škola verificirana je kao škola s pravom javnosti. Osnivač škole je Drvno industrijski kombinat Đurđenovac. Službeni naziv škole glasi: Škola s praktičnom obukom drvno-prerađivačkog i metalskog smjera Drvnoindustrijskog kombinata Đurđenovac. Iste je godine Narodni odbor kotara Našice odobrio rad tvorničkog Centra za izobrazbu radnika DIK-a  Đurđenovac.

            Terenska i praktična nastava za metalski odsjek izvodila se prema Nastavnom planu i programima objavljenim u Prosvjetnom vjesniku br. 1-2 iz 1960. godine. U drvno-prerađivačkom odsjeku bilo je poteškoća s nastavnim planom i programima zbog nepostojanja jedinstvenog plana i programa za sve škole te vrste u Republici. Zbog toga je napravljen plan i program na osnovi plana i programa po kojima su radile Drvno-prerađivačka industrijska škola Nova Gradiška i Srednja tehnička drvno-prerađivačka škola „Jurica Robar“ iz Zagreba.

            Školska 1961./1962. godina počela je 25. rujna 1961. godine i trajala je za završni razred do 31.  svibnja., a za I. i II. razred do 15. lipnja 1962. godine. Drugi i treći razred obuhvaćali su učenici bivše Škole za učenike u privredi, koje je osnivač te škole preuzeo na doškolovanje.

            U školi su upisana četiri razreda sa 101 učenikom. U I. drvno-prerađivački razred upisano je 25 učenika, u I. metalski 23, u II. 32 i u III. 21 učenik. Na kraju školske godine bilo je 99 učenika: I. drvno-prerađivački 24, I. metalski 22, II. razred 32, III. razred 21.

            Na početku školske godine imenovana su za rad u centru i u školi samo dva stalna instruktora: Zvonimir Tomić, tehničar drvno-prerađivačke struke, i Dušan Petričević, stručni nastavnik metalske struke sa završenom Višom stručnom pedagoškom školom u Rijeci.